Mamina riječ

 Moj sin je počeo pokazivati svoj karakter od malih nogu.Sa godinu i pol vrištao je ako nešto nije bilo onako kako je on htio. Uvijek smo sve radili zajedno i trudila sam se uključiti ga u što više aktivnosti kako se takve situacije ne bi događale.Puno smo razgovarali i nismo imali većih problema. Mislila sam da sam izbjegla ono klasično bacanje po podu, lupanje nogama i rukama. Istina je da nisam, samo je došlo kasnije. Sada ima 4 godine i ponekad se baci na pod zbog najbanalnijih razloga.

U kutiji nema 10 jaja nego 5, odmah drama.

Ili kada ujutro shvati da nije u svom krevetu, nego je tijekom noći došao k meni.

Ili kad shvati da je od 5 bombona pojeo već 3, a ostala su samo 2.

Okej, budem smirena. Objasnim, spustim se na njegovu razinu po onim najnovijim smjernicama i zagrlim ga.Ali imam osjećaj da je svaki put sve gore kada to napravim. Pa sam prestala. Sada ga jednostavno ignoriram. Pustim ga da izrazi kako se osjeća i predložim da idemo nešto igrati. Kada se potpuno smiri, objasnim mu da su ostala samo 2 bombona jer je 3 već pojeo i da će, ako želi imati više, morati paziti da ih ne pojede sve odjednom.

Ponekad je situacija toliko banalna da mi je smiješno. Plakao je jer nisam mogla vratiti pjenu od kupke natrag u bocu.

Ili se jednom rasplakao jer je banana bila previše žuta.

Jednom je čak vrištao jer mu nisam dala obući "pogrešne čarape" za odlazak van i to je bio pravi hit tog dana.

Ali, naravno, u trenutku kad se sve to događa, smijeh je zadnje što mi pada na pamet. Na svu sreću, to su takve sitnice i sve prođe relativno brzo. Nakon toga razgovaramo sasvim normalno. Često mi se čini da upravo kroz te male frustracije djeca uče kako upravljati svojim emocijama i da učimo zajedno, i ja i on.

Ali ona… e, to je druga priča.

Njezina bolna točka je trgovina. Od druge godine svaki odlazak u trgovinu znači scenu. Ako poželi puding ili Kinder jaje, to uvijek kupim jer imamo pravilo da dnevno može pojesti jednu slatku stvar bilo da je to paketić bombona, Kinder jaje ili lizalica. Ali problem nastaje kada zapne za igračku. Baš onu za koju znam da će joj biti zanimljiva 5 minuta, a cijena nije baš mala.

Jednom je napravila toliku scenu da je narednih mjesec dana ostajala s tatom doma kad bih ja išla u trgovinu. Sljedeći put kad sam je povela, unaprijed sam joj rekla po što točno idemo. I prvih nekoliko puta je to funkcioniralo.

No, nije dugo trajalo. Opet je našla igračku koju želi, bacila se na pod i lupala nogama.Nakon što sam joj nekoliko puta rekla da se smiri i nije reagirala jednostavno sam izašla iz trgovine. Nakon par minuta, izlazi i ona kao prava dama i pita me: „Pa mama, gdje si ti?“

I tako… tantrumi su kod nas postali normalan dio dana. Nekad kraće, nekad dulje, nekad dramatičnije od sapunice. Ali ono što sam naučila je da djeca zapravo kroz to uče kako se nositi s emocijama i da ni ja ne moram uvijek biti “savršena mama iz priručnika”.

Ponekad se zapitam kako bi bilo da nisam toliko mirna ili da reagiram drugačije. Sigurno bi svaka scena trajala duže i završila bi većim stresom za sve nas. Ali svaka takva situacija je prilika da dijete nauči kako kontrolirati ljutnju, razočaranje i tugu. I smijeh koji dođe nakon svega, dok se grlimo i razgovaramo, čini da sve te minute “katastrofe” brzo zaboravim. Najbolje što mogu je ostati mirna (koliko god mogu 😅), dati im prostora i kasnije razgovarati. Na kraju dana, tantrumi prođu, a ono što ostaje jesu naši razgovori, zagrljaji i smijeh.

Jer… biti roditelj znači preživjeti i najveću dramu oko dva bombona, jedne igračke ili pogrešnog kreveta.   Ako mogu preživjeti dramu oko dva bombona, mogu sve. 😅

Kakve je kod vas situacija, kako se snalazite u situaciji kada dođe tantrum?

 Često mi dođe da navečer nakon što djeca zaspu osjećam krivnju.

Dio toga je zbog obaveza  jer stvarno ne možeš biti u svemu u isto vrijeme, a dio je i zbog mene same, jer ponekad želim  malo slobode, prostora da budem sama ili da obavim nešto što nije vezano za djecu. Da budem potpuno iskrena, zaista ne znam kada sam zadnji put našla vrijeme za sebe.

Vikala sam i to mi ponekad stvarno teško padne. Iako djeca brzo zaborave te trenutke, meni ostaju. Sjediš tako pored njih, gledaš ih, i svaki put kad se u glavi pojavi taj mali glas: „Mogla si biti bolja“, srce ti se stegne. I znaš što? To je sasvim normalno. To znači da ti je stalo. Da ti je važno. Da ne želiš ništa drugo nego biti dobra mama.

Ovo je upravo taj paradoks majčinstva: dajemo sve od sebe i stalno mislimo da je nedovoljno. I koliko god to zvučalo frustrirajuće, upravo te misli su dokaz koliko smo predane. Krivnja nas prati jer volimo, i želimo najbolje, jer osjećamo odgovornost za te male ljude koji ovise o nama.

Svakodnevno balansiram između svojih obaveza i njihove potrebe za pažnjom. Nekad mi se čini da imam deset ruku. Jedna kuha, druga skuplja igračke, treća pokušava smiriti nervozno dijete, četvrta piše poruke, a peta samo sanja da sjedne i popije kavu dok je tišina.

Isto tako, smijem se sebi kad se sjetim koliko puta sam mislila: „Ako ne igram s njima sada, nisam dobra mama. Ako se igram s njima, kuhinja je ratna zona.“ Ali onda se sjetim da djeca ne pamte svaki trenutak kada sam vikala ili bila umorna. Oni pamte zagrljaje, smijeh, osjećaj sigurnosti i pažnje. I to je ono što ostaje.

Ako i tebi navečer naviru slične misli, evo nekoliko savjeta koje sam ja počela prakticirati i pomogli su mi.

Podsjeti se svega što radiš za njih

Park? Bili smo. Priče? Pročitali. Smijeh? Dovoljno za cijeli tjedan. Čak i kad si vikala jer si umorna. Djeca to ne pamte, a ti si svejedno tu za njih.

Daj si oprost 

Vikala si jer si umorna,. Ti si ljudsko biće. Nitko ne očekuje savršenstvo, osim možda tvoje unutarnje kritike, ali ona nije stvarna.

Napravite mini ritual – mi ih obožavamo

priča za laku noć, pet minuta zagrljaja prije spavanja, ili čak kratki ples po dnevnom boravku dok svi misle da si „samo mama koja radi kućanske poslove“. Sve te male stvari računaju se kao ljubav.

Nije moguće da sve bude savršeno. Ja nisam superjunakinja. Svaki zagrljaj, svaki smijeh, svaka priča za laku noć...to je ono što stvarno ostaje.

Nisam kriva ako ponekad padnem ili ako nisam bila prisutna u svakom trenutku. Ja sam tu. Volim i dajem sve od sebe, a ovo isto vrijedi i za tebe. 

 Kad sanjaš o trudnoći, zamišljaš jedan mali plusić na testu, jedno srce koje kuca, jednu bebu u naručju. A što kada ti doktor kaže: „Vidim tri“? Ovo je  ispovijest Petre A., mame trojki. Ona nam je otvorila srce i ispričala kako je izgledao trenutak kad je saznala da nosi tri bebe, kako je prošla kroz trudnoću, porod i prve dane majčinstva.

Kakva je bila tvoja prva reakcija kada si saznala da nosiš trojke?

Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Došla sam na ultrazvuk misleći da ću čuti otkucaje jednog malog srca, a doktor se odjednom nasmiješio i rekao: „Petra, vidim tri.” Prvo sam mislila da se šali, pa sam čak i odgovorila: „Dosta šala, recite mi stvarno.” Tek kad je pokazao na ekranu tri mala mjehurića, shvatila sam da je ozbiljan. U tom trenu srce mi je lupalo brže od svih njihovih zajedno. Emocije su bile nevjerica, strah, uzbuđenje, suze… sve u istoj minuti. Trebalo mi je nekoliko dana da prihvatim tu vijest.

 Kako je protekla tvoja trudnoća s trojkama?

Definitivno nije bila lagana. Već od prvog tromjesečja osjećala sam puno jače simptome nego u svojoj prvoj trudnoći. Brzo sam se umarala, trbuh je rastao preko noći, a doktori su me upozorili da moram  paziti i više odmarati. Mnogo sam vremena provela ležeći i pokušavajući ostati mirna, iako mi to po prirodi nije lako. Svaki ultrazvuk me plašio . Razmišljala sam jesu li sve tri bebe dobro, razvijaju li se jednako? Svaki put kada bih čula tri mala srca kako kucaju, osjećala bih snagu i ponos.

Kako je izgledao porod?

Dogovoren je carski rez jer prirodni porod s trojkama nije dolazio u obzir. Moram priznati da sam se bojala jer nisam znala što me čeka. Prvi porod je bio prirodan.  U sali je bilo puno liječnika i sestara, atmosfera užurbana, ali profesionalna. U jednom trenutku čula sam prvi plač, pa ubrzo drugi, pa treći. Suze su mi same potekle niz lice, a u glavi mi je bila misao: „Bože, stvarno sam mama troje odjednom.” Taj osjećaj ne mogu opisati. Kao da se svijet zaustavio na nekoliko minuta, a sve što postoji su ta tri mala bića.

 Kako si se snalazila prvih nekoliko dana nakon poroda?

Prvih nekoliko dana bilo je kao vožnja vlakom smrti. Tijelo još u šoku od poroda, hormoni divljaju, a onda imaš tri bebe koje traže hranu, pažnju, toplinu. Imala sam osjećaj da živim u magli, da vrijeme ne postoji, samo izmjena presvlačenja, hranjenja i uspavljivanja. Ali kada bih ih gledala pored sebe, u malim krevetićima, osjetila sam neizmjernu zahvalnost. Tu su partner i obitelj odigrali ogromnu ulogu  bez njihove pomoći ne bih izdržala.

Što ti je bilo najteže u prvim mjesecima s trojkama?

Najveći izazov bio je nedostatak sna. Nikada nisam bila toliko umorna u životu. Čim uspavam jednu bebu i legnem, druga se probudi, a treća tek čeka svoj red. Ponekad bih se znala rasplakati od iscrpljenosti, ali istovremeno bih se smijala jer  što drugo možeš nego se smijati kad ti se život pretvori u neprestani krug bočica i pelena? Teško je bilo boriti se s osjećajem da ne možeš svakoj bebi pružiti jednaku pažnju u istoj sekundi. 

Jesi li imala neku posebnu organizaciju ili raspored koji ti je pomogao?

Da, bez organizacije bih potonula. Imala sam tablicu na papiru i magnetima na hladnjaku. Pisala sam sve; kada su jeli, koliko su pojeli, jesu li presvučeni i kada su spavali. Na početku je to izgledalo kao mali vojni raspored, ali to nam je spasilo živce. Partner i ja smo se smjenjivali, a baka je dolazila pomoći kad god je mogla. 

 Kako su reagirali ljudi oko tebe kad su saznali da nosiš trojke?

 Većina je u prvom trenutku doslovno zanijemila. Neki su se počeli smijati i govorili: „Ma daj, šališ se, troje?!” Drugi su odmah izražavali brigu; hoćeš li to izdržati, kako ćete se snaći, gdje ćete s tolikim kolicima… Bilo je i puno pozitivnih komentara, ljudi su nas hrabrili i nudili pomoć. Osjećala sam da se cijela okolina na neki način uključila u našu priču.

Jesi li imala osjećaj da si propustila nešto zbog ograničenja u trudnoći i majčinstvu s trojkama?

Da, imala sam osjećaj da neke stvari nisam stigla proživjeti „mirno i polako”, onako kako to imaju mame s jednom bebom. Sve je bilo ubrzano i intenzivno od trudnoće do majčinstva. Nije bilo vremena za duge šetnje s jednom bebom u kolicima ili mirno dojenje na kauču dok gledaš seriju. Kod mene je to izgledalo kao mala vojska na zadatku. 

Što bi poručila budućim mamama koje imaju višeplodnu trudnoću?

Rekla bih im da se pripreme na izazov, ali i na najveću sreću u životu. Neka ne budu ponosne do te mjere da odbiju pomoć. Neka budu nježne prema sebi jer nije lako nositi se s tolikim pritiskom, fizičkim i emocionalnim. Neka uživaju u sitnim trenucima. Čak i kad je teško, kad ste iscrpljene, kad plaču sva tri odjednom jednog dana gledat ćete na to s osmijehom i reći: „Preživjela sam, i vrijedilo je.”

 Biti mama znači živjeti u kaosu, smijati se kad ti se plače i raditi stvari za koje nikad nisi mislila da ćeš raditi. 😅 

Evo moj popis malih “tajni” koje (barem ja) imam, a uvjerena sam da nisam jedina.

1. Jedem slatkiše skrivajući se u kupaonici

Čim moja djeca vide čokoladu, gotovo je, nema šanse da ostane za mene. Zato uvijek kupim sebi nešto “za kasnije”, pa se sakrijem u kupaonicu i pravim se da sam otišla na WC. Zapravo sjedim na rubu kade i jedem čokoladu u miru. 

2. Skrivam igračke koje proizvode buku

One što pjevaju, plešu, trepere i ne prestaju raditi jednostavno nestanu. I to onda kad mi živci rade na rezervi. Nekad ih vratim nakon par dana, a nekad ostanu skrivene i moja djeca ih se uopće ne sjete. 

3. Jedem ostatke s dječjeg tanjura

 Uvijek završi tako da pojedem barem pola onoga što oni ostave. Nekad to ispadne moj doručak, nekad ručak, a nekad cijela večera. Umjesto švedskog stola, ja imam dječji stol. 😅

4. Obučem im čarape koje nisu iste

Ladica puna pari, ali baš kad žurimo nigdje dva ista. I tako izađemo van, a na nogama jedne plave, druge žute čarape. Uvijek se tješim da je to ionako modni trend. 

5. “Pokvarila se baterija” moja najčešća roditeljska laž

 Milijun puta sam “ugasila” igračku i rekla da joj je crkla baterija. A zapravo, baterija je skroz u redu...ali moji živci nisu.  Nevjerojatno koliko djeca odjednom postanu strpljiva kad povjeruju u tu priču. 

6. Znam napamet sve dječje pjesmice… ali zaboravim zašto sam došla u kuhinju

Ako me pitaš, mogu otpjevati cijeli repertoar crtića i brojalica  bez greške. Ali vlastiti pin ili gdje sam stavila mobitel, tražim dva sata.

7. Dječje crteže hvalim kao remek djelo

Na papiru tri šare i mrlja, a ja oduševljeno: “Woooow, predivno” Potajno znam da izgleda kao da je mačka trčala preko papira, ali za mene  to je pravo umjetničko djelo. 

8. Uživam kad baka čuva djecu

Onaj osjećaj slobode kad shvatiš da možeš sjesti i popit kavu bez prekida je neprocjenjiv. Prvih pet minuta samo buljim u zid i uživam u tišini. A onda me već uhvati nostalgija i jedva čekam da se vrate. Tipična mama.

Koja od ovih stvari najviše opisuje tebe kao mamu? Ima li neka “tajna” koju bi ti dodala na popis? Piši mi u komentar.

 Iako mi odrasli ponekad ne znamo gdje bismo prije od obaveza, djeci je često dosadno. I baš zato mi roditelji stalno tražimo načine da im ponudimo igre koje ih zabavljaju i razvijaju koncentraciju i kreativnost.

Danas s vama želim podijeliti što kod moje djece najbolje prolazi Bez uljepšavanja i bez savršenstva. Ovo su stvarne igre iz našeg doma koje su već više puta prošle test pažnje 😅

 Memory 

Memory kartice su kod nas pun pogodak. Toliko im je zabavno tražiti iste parove, a pritom vježbaju pamćenje i koncentraciju. U igru smo uključeni svi, pa nastane prava mala obiteljska natjecateljska atmosfera.

Pranje igračaka 

Tko bi rekao da djeca vole prati igračke? Ja sam slučajno otkrila da im je to genijalna zanimacija. Dovoljna je posuda s vodom, spužvica i nekoliko igračaka. Oni su oduševljeni, a ja sam sretna jer barem dio igračaka bude čist. 🤭

Istraživanje šume 

Kad sam bila mala, roditelji su me često vodili u šumu. To su lijepe uspomene, pa mi je drago što isto radim i sa svojom djecom. Oni uživaju u skupljanju kamenčića, grančica, lišća i trčanju po prirodi. 

Doktor set

Nedavno smo kupili set za doktora i malo je reći da se oboje vole s tim igrati. Pregledavaju aute i plišance, a ponekad i mamu i tatu.

Kartonski tobogan za autiće

Ovo je čisti “DIY hack” koji uvijek uspije. Uzmem kartonsku rolu s papira i zalijepim je na zid, a ispod stavim posudu. Autići klize kroz to i završavaju u kutiji. Oni mogu stajati pred tim toboganom i satima puštati aute. Ponekad bude bučno, ali se barem malo mogu opustiti kada se zaigraju.

Plastelin 

Djeca ga obožavaju, a meni je to katastrofa jer se plastelin poslije nađe SVUDA. Pustim ih jer vidim koliko uživaju, a kreativnost koju razvijaju vrijedi svake mrvice koju poslije usisam.

Puzzle 

U zadnje vrijeme puzzle su im jako zanimljive.  Oni sjede pored mene, traže koji dio gdje ide, a ja slažem. Kad uspijemo spojiti cijelu sliku, nastane pravo malo slavlje.

 Lov na blago 

Ovo je igra koju ne igramo baš često, ali zaista uživaju. Ja sakrijem neki predmet, a oni ga moraju pronaći. Kada baš ne znamo što ćemo raditi, ova igra uvijek upali.

Uz sve ove aktivnosti odlazak u šetnju ili park nam je svakodnevna obaveza. Volimo provoditi vrijeme vani bez obzira na godišnje doba. 

A koje aktivnosti kod vas prolaze? Pišite u komentarima

 Prvi dani s bebom mogu biti čarobni, ali itekako i izazovni. Svaka mama ima svoje iskustvo, a ja sam odlučila danas pisati baš o tome.U nastavku teksta, tri mame pričaju o tome što im je bilo najteže kada su došli kući s bebom.

 Koji je bio najteži trenutak u prvih nekoliko dana nakon što si došla kući?

Lana D.:

"Najteži trenutak za mene bio je kada sam shvatila koliko je fizički iscrpljujuće brinuti se za novorođenče. Iako sam se pripremala za to da ću biti umorna, nisam imala pojma koliko će me iscrpiti stalno dojenje, mijenjanje pelena i buđenja tijekom noći. Nisam spavala više od 2-3 sata u komadu, a nisam imala vremena ni da se istuširam. U početku sam bila preplavljena i sve mi je bilo novo."

Ivana K.:

Za mene je najteži trenutak bio kad smo se vratili kući i shvatila da je sada stvarno na meni da sve vodim. Prvih nekoliko dana, dok smo se navikavali na bebu, bila sam jako nesigurna. Nisam bila sigurna u svoje instinkte je li beba dovoljno jela? Plače li zbog toga što joj nešto nedostaje? Sve je bilo toliko novo i strašno! Zamišljala sam da će sve biti ljepše, ali stvarnost je bila puno teža.

Klaudija M.:

Meni su najteži bili prvi trenuci kad sam shvatila da je moj partner morao ići na posao. Iako je bio uz mene u početku, čim je otišao, osjetila sam se jako usamljenom. Beba je plakala cijelo vrijeme i nisam znala kako da je umirim. Taj osjećaj da si potpuno odgovorna za malu osobu koja se osjeća potpuno ovisno o tebi, a ti si iscrpljena, bio je strašan.

Kako si se nosila s neispavanošću i emocionalnim izazovima u tim prvim danima?

Lana D.:

Neispavanost je bila najveći izazov. Početne noći su bile strašne jer beba nije spavala duže od dva sata. Osim toga, osjećala sam se emocionalno slomljeno jer nisam imala nikakvu privatnost. Jednostavno nisam znala što da radim, a mama instinkti su dolazili polako. Pokušala sam se smiriti dubokim disanjem, ali bilo je stvarno teško. Ipak, s vremenom sam shvatila da nije kraj svijeta, sve je privremeno.

Ivana K.:

Bilo je dana kad nisam imala pojma kako dalje. Mnoge žene govore o 'baby blues', ali kad to doživiš, shvatiš da je to stvarno izazovno. Iako sam bila presretna što sam postala mama, osjećala sam se tako iscrpljeno da mi je bilo teško uživati u tim prvim danima. Dojenje svaka dva sata, plus stalno briga o bebi, ostavilo me emocionalno iscrpljenu. Moj partner je bio moj oslonac. Podrška obitelji i prijatelja pomogla mi je da se nosim s tim emocijama.

Klaudija M.:

Moj najveći emocionalni izazov bio je osjećaj krivnje. Beba je plakala i ja nisam znala što da radim. Pokušavala sam sve; hraniti je, uspavati je, ali ništa nije pomagalo. Kasnije sam shvatila da to nije bio moj 'neuspjeh' već da je beba jednostavno prolazila kroz razdoblje prilagodbe. Iako sam bila umorna, osjećala sam se ponosno što sam izdržala. Najveća pomoć u tim trenucima bila mi je činjenica da nisam bila sama u tome.

 Što ti je pomoglo da se osjećaš podržano i sigurno u prvim danima s bebom?

Lana D.:

Najviše mi je pomogla podrška mog partnera. Bio je uz mene noću kada sam bila preumorna da ustanem iz kreveta. Dobivanje praktičnih savjeta od drugih mama bilo je korisno. Nisu svi savjeti bili korisni, ali kad mi je prijateljica rekla da je u redu da ponekad stavim bebu na kratko da se naspavam, to mi je stvarno pomoglo. Osjećaj da nisam sama u svom umoru bio je važan.

Ivana K.:

Podrška moje mame bila je ključna. Bez nje, nisam sigurna kako bih uspjela. Bilo je tu i online grupa za mame gdje sam dobivala savjete i osjećala da nisam jedina koja se bori. Moj partner je preuzeo dio noćnih smjena, što mi je omogućilo da odspavam nekoliko sati u komadu. Kad god sam osjećala da 'padam', bila je tu osoba koja me podupirala.

Klaudija M.:

Osjećala sam se jako podržano kada je moja sestra došla kod nas na nekoliko dana. Pomogla je oko kućanskih poslova, a najviše oko toga da budem smirena. Svaka žena koja je prošla kroz to razumije koliko je potrebno imati nekog tko će biti uz tebe. Osjećaj zajedništva u online grupama mama bio je fantastičan. Kad god bih pitala nešto, sve su mame bile tu da pomognu i na tome sam im jako zahvalna.